outdoor skydiving

Poznato je da svako putovanje počinje prvim korakom, a svaki razgovor kroz koji se dotakne padobran kao sredstvo ili padobranstvo kao aktivnost počinje pitanjem „zašto“ i, nezaobilaznim

„..a što ako se padobran ne otvori?“

Ako opasnost padobranske aktivnosti, zbog „neotvaranja“ padobrana, pokušamo usporediti s opasnostima vožnje biciklom u ekstremnim uvjetima, većina sugovornika jednostavno će reći – „…nije to isto!“

Međutim, danas svjedočimo da su razvoj padobrana i opreme te kontinuirano poboljšavane metode podučavanja i treninga, rezultirale „eksplozijom“ sposobnosti i vještine leta čovjeka kroz zračni prostor (human flight), što je dodatno omogućilo razvoj mnogih „outdoor“ disciplina u sustavu natjecanja.

Padobranstvo je, ovisno o načinu izvedbe i propisanim kategorijama, u kratkom vremenu promijenilo svoje nazive od „parachuting“ preko  „freefall“relative work“ do zajedničkog pojma širokog spektra pod nazivom „skydiving“.

Relative Work (from the French „relatif“):

adj. Relative, relating; n. an art practiced by free-fall parachutists performed with perfect body and mind control; the movement of the body in the air so that two or more expert relative workers may all fly into various maneuvers such as “star”, “snowflake”, “wedge” or similar.

syn. The practice of precision group Skydiving.

OUTDOOR PROGRAMI

„Outdoor“ programi, čiji sadržaji se oslanjaju isključivo na korištenje padobrana, temelj su svih drugih oblika kretanja čovjeka u zračnom prostoru pa će tako, vrlo vjerojatno, ostati i ubuduće.

Iz tog razloga, još uvijek ne možemo u potpunosti izbjeći pojam „padobranstvo“, naročito iz razloga što je početak svih „outdoor“ aktivnosti izravno povezano s početnim i najstarijom „disciplinom“ a to je „skok u prazno“  i spuštanje padobranom.

Kako je već ranije opisano, potreba izdvajanja padobranske aktivnosti od polivalentnih, stereotipnih struktura „aeroklubova“ više je nego razumna, posebice s ciljem sudjelovanja u sustavu sporta kroz veliki broj različitih disciplina.

akle, sve ostale izvedenice imaju isti početak i isti završetak, jedino što se između te dvije organizacijske krajnosti razvio niz različitih „razbibriga“ koje su, na kraju, ukazale na neočekivane mogućnosti kretanja čovjeka u prostoru. ( photo 4-1)

Ostali sadržaji vidljivi su kroz kategoriju „extreme“, zatim kombinacije svih vrsta ili različite oblike rekreacije te, na kraju, nezaustavljivog razvoja novih mogućnosti.

Pristup PARAKLUBA „outdoor“ programu sportskog padobranstva, temelji se na nekoliko bitnih teza pa se, u konačnici, provedba oslanja na ključna pitanja:

  • Zašto bismo to radili
  • Kako bismo to radili
  • Koja sredstva koristimo i
  • Kako brinuti o sigurnosti

ZAŠTO

U naravi je čovjeka, oduvijek, svladavanje nesavladivog.

Konačni uspjeh uvijek ostavlja dojam zadovoljstva i polazište je za prijelaz na nove izazove.

Nadalje, želimo li padobransku aktivnost bolje razumjeti, nužno je usmjeriti pogled na svaku pojedinu izvedbu i sadržaj pri čemu su krajnji ciljevi svakog pojedinog sudionika pronaći svoj interes u sustavu sportskih natjecanja, rekreacije ili, pak, promocije kroz individualni ili timski nastup.

Jedan od većih problema padobranskih aktivnosti modernoga doba jest mogućnost nalaženja svakojakih  informacija kroz razne medije pa prevladava mišljenje:

„… kad vidim kako to oni rade siguran sam da to mogu i ja.“

Međutim, krajnji ciljevi postići će se jedino kroz detaljno razrađeni sustav obuke kojom će se razviti potrebna vještina osloncem na individualnu sposobnost kandidata.

Inače, prvi poznati skokovi – spuštanja izvodili su se kao cirkuska atrakcija na sajmovima, a za spuštanje su korištene konstrukcije koje još nisu imale niti odgovarajući naziv, dok su motivi prvih „fallschirmspringer“-a zauvijek ostali nepoznanica.

„Naprave“, koje su tada korištene, nemoguće je usporediti  s modernim konstrukcijama padobrana, poglavito zahvaljujući napretku znanosti i moderne tehnologije, iako su za njihov razvoj jednako zaslužni pioniri s kraja devetnaestog stoljeća kao i nebrojeni konstruktori modernog doba.

KAKO

Opis kretanja čovjeka temelji se na načelu „crawl-walk-run“ pa za postizanje vještine skydivinga koristimo proces kontinuirane poduke i uvježbavanja kroz učenje pojmova i situacija kako bi, u konačnici, postigli željenu sposobnost za sve što vidimo kod vrhunskih majstora.

No, prije svega, pojasnimo da se padobranska aktivnost, kao i sve slične aktivnosti, oslanjaju na učenje i shvaćanje procesa koji počinje temeljnom obukom a nastavlja se kroz sadržaj sporta, rekreacije ili drugih aktivnosti.

Potrebno je istaknuti da je sadržaj sporta, jednako kao i u svim vrhunskim sportovima današnjice, razrađen do najsitnijih detalja, dok će se ostali sadržaji, poput rekreacije, provoditi prema individualnim sklonostima, idejama ili istraživanjima u skladu s vještinom postignutom kroz obuku.

Dakle, obukom će biti obuhvaćene sve teme i informacije o kretanju tijela čovjeka kroz fluidzrak glede načina i uvjeta, pomalo slično kao i kretanje ronilaca u drugom fluidu – vodi.

Slijedeći korak je shvaćanje načina kretanja otvorenim padobranom za što je posebno važno poznavanje osobina različitih konstrukcija te upoznati način sigurnog doskoka – „prizemljenja“ na kraju spuštanja.

ČIME

Ukratko, sadržaj poduke, kao i u drugim aktivnostima, temelji se na postupnosti, od jednostavnijeg ka složenom, a posebno je važno naučiti kako koristiti nezaobilazna „pomagala“ – padobran i dodatnu opremu te, prije svega, utvrditi što se od toga gdje, kako i kada koristi.

No, bez obzira na šarenilo u katalozima (poput opreme i dodataka za sportove na snijegu!) sve se svodi na ono početno pitanje:

„..a što ako ti se ne otvori?“

Dakle, mislimo na padobran.

Padobran, koji kao cjelinu još nazivamo „glavni padobran“, svakako ima svoje dijelove a to su sustav povezivanja s tijelom osobe koja ga koristi, zatim glavni radni dio„kupolu“, koja se uredno složi u odgovarajući prostor („ranac“) te odgovarajući sistem aktiviranja po napuštanju letjelice.

Naravno, to su ključni dijelovi svakog padobrana – za obuku, za određene discipline sportskih natjecanja, spašavanje posada letjelica ili parajedriličara, za posebnu namjenu (izbacivanje tereta, kočenje brzih letjelica na slijetanju itd).

Nadalje, obavezno sredstvo u redovitoj uporabi je i drugi – „rezervni padobran“, koji sadrži iste glavne dijelove, a koristi se u iznimnim slučajevima za spašavanje kad „glavni padobran“, nakon aktiviranja, ne pruža garanciju sigurnog doskoka, prizemljenja. ( photo 7-1)

Rezervni padobran, još od polovine dvadesetog stoljeća čini jednu cjelinu sa glavnim, dok se u nekim specifičnim programima još može pronaći starija konstrukcija odvojenih sistema – „glavni“ padobran na leđima, „rezervni“ na grudima. ( photo 7-2)

Pardon, rezervni padobran nije uvijek obavezan ali je to svrstano u zasebne „extreme“- kategorije uz posebne uvjete koje sudionici moraju ispunjavati.

Pogledom unazad, priprema svakog pojedinca za skok iz letjelice sustavno je razrađena, iako je uspješnost izvedbe u rukama svakog sudionika što, bez obzira o sadržaju i namjeni, ovisi o stvarnom interesu, snalažljivosti, obučenosti i vještini pojedinca.

Zahvaljujući atraktivnosti i pozitivnoj promociji kroz desetljeća razvoja, broj interesenata za skok padobranom povećao se iznad očekivanja što je rezultiralo povećanjem broja opasnih situacija i događaja, ali i incidenata s ozbiljnim posljedicama.

Ta iskustva doprinijela su osmišljavanju dodatne opreme koja će svakom sudioniku pružiti informaciju o visini na kojoj se nalazi. Taj uređaj će zvučnim signalom upozoriti kad je vrijeme aktiviranja glavnog padobrana.

Drugi uređaj, daleko važniji, (AAD – Automatic Activated Device) aktivirati će rezervni padobran na ultimativnoj visini iznad tla, kako polazniku obuke, tako i licenciranom korisniku u raznim aktivnostima zahtjevnog skydivinga.

SIGURNOST – SAFETY

U fazi „zemaljske obuke“, tijekom teoretske pripreme i uvježbavanja, stupanj sigurnosti je na relativno niskoj razini, osim tijekom rada na simulatorima za uvježbavanje tehnike skoka te kroz uvježbavanje elemenata slobodnog pada u simulatoru – zračnom tunelu.

Faza praktične obuke – „skokovi padobranom“, u kategoriji je visokog rizika, pa je od izuzetnog značenja posebnu pozornost posvetiti mogućim pojavama umora ili gubitka koncentracije.

Visok stupanj opasnosti naročito je izražen tijekom leta u slobodnom padu te pri aktiviranju glavnog padobrana. line over

Najveći broj takvih događaja slijedi u slučajevima aktiviranja glavnog padobrana na maloj visini iznad tla ili pokušajem otklanjanja neispravnosti pri otvaranju glavne kupole.

Posljedica toga bit će postupak spašavanja zakašnjelim postupkom aktiviranja  rezervnog padobrana.

Pri tome, sasvim neočekivano, ovih slučajeva nisu pošteđeni niti polaznici temeljnih obuka, kao ni vrhunski sportaši na treninzima, natjecanjima ili promotivnim nastupima.

Visok stupanj opasnosti također je i u fazi samog doskoka, budući se postupak izvodi padobranom za koji je potrebno potpuno poznavanje manevarskih sposobnosti što je, poglavito, jedan od bitnih sadržaja temeljne obuke.

Očito je, ključni čimbenici sigurnosti u provedbi svih faza skoka padobranom jesu i uvijek će biti obuka i uvježbavanje svih elemenata skoka-leta s malih, srednjih ili velikih visina kao i bezuvjetno poštivanje uputa za korištenje padobrana koji koristimo.

NA KRAJU – kome treba padobranstvo?

Ne treba zanemariti spašavanje posada letjelica, kao i određene sadržaje posebne namjene.

Ali, ako govorimo o namjernoj djelatnosti za koju se, temeljem postignute vještine, koristi odgovarajuća oprema, očita je korisnost kroz programe rekreacije ili funkcionalne programe vrhunskog sporta, ali – padobranstvo još uvijek nije dio olimpijske obitelji.

Razlog tome je temeljno načelo da aktivnost nije ultimativno povezano sa složenim tehničkim i tehnološkim mogućnostima o kojima ovisi sudjelovanje, odnosno da se poštuje filozofija „jednakih mogućnosti“ – svi mogu sudjelovati.