PADOBRAN I SKIJE – IDE LI TO ZAJEDNO?

Kad želimo ispričati nešto vezano uz padobran i poslove vezane uz to, posebno je teško poštovati neki redoslijed, jer je u toj priči sve je zbrkano!
Ako krenemo od početka, svi su vidjeli staru sličicu „HOMO VOLANSA“ koji se spušta prema tlu s visoke građevine napravom čudna oblika i konstrukcije.
Preskočit ćemo more drugih priča o padobranu kroz koje su ga jedni smatrali „nužnim zlom“ za spašavanjem pilota, a drugi običnom „ručnom kočnicom“ dok su užasavali publiku na sajmovima iskačući iz tadašnjih letećih naprava.
Naša priča govori o kretanju čovjeka na potpuno neprirodan, neuobičajen i opasan način, ali se uklapa u nevjerojatan niz aktivnosti u kojima čovjek prkosi zakonima prirode ili zakonima uobičajenog, a prije svega se temelji na vječnom motivu čovjeka za kretanjem, istraživanjem, dostizanjem nedostižnog.
Jedna od tih aktivnosti svakako je kretanje čovjeka kroz nevjerojatna prostranstva snijegom prekrivenih planinskih visova, litica, ledenjaka.
Ako je čovjek s padobranom, kao pomagalom, svrstan u red neshvatljivih ili hrabrih, tko može zanemariti istinu o sposobnosti čovjeka koji se spušta po snježnoj, napola zaleđenoj strmini ispred snježne lavine?
Povežimo izazov i sposobnost, a onda ih stavimo u funkciju nadmetanja, sporta prije svega. Ništa ne može zaustaviti volju čovjeka da savlada naizgled nesavladivo.
Dakle, športsko nadmetanje padobranaca ima svoje regularne discipline koje su utvrđene međunarodnim pravilima i kodeksom ponašanja: poduka, uvježbavanje, trening, natjecanje. Kao, uostalom i skijanje. Razvoj osobne i timske vještine temeljni je uvjet postizanja rezultata, kako u jednoj tako i u drugoj aktivnosti, a pojedinac koji želi postići najviši osobni domet, definitvo mora razviti spoj mentalnih i tjelesnih osobina do najviše moguće razine.
Svako kretanje je opasno, a svaka opasnost se elimira pripremom i saznanjem.
Ako je skijašu ulazak u slalomska vrata jednak ušici igle, dobro je znati da je padobrancu koji se natječe u disciplini „skok na cilj - precision“ što se mjeri elektroničkim uređajem, doskočište veličine promjera svega 2 centimetra u promjeru…!
Nastojanje nepripremljenog skijaša da postigne najbolji rezultat, a jednako tako i neuvježbanog padobranca da postigne što manje negativnih bodova često, gotovo redovito, završava neuspjehom ili ozljedom.
Gdje su dodirne točke sportskog padobranca i skijaša?
Prije svega u jednoj od najstarijih padobranski kombinacija, u disciplini „para-ski“. Svrstana je u red „klasičnih disciplina“, a povezuje vožnju veleslaloma i „precision“ - skok na cilj. Posebna „nepogoda“ očituje se u uvjetima izvedbe ove discipline budući se izvodi u zimskim uvjetima i u prostorima gdje ima snijega. Nije tajna da su skijaši uglavnom preplanuli od zimskog sunca u visokim planinama, ali isto tako znamo da su klimatološki uvjeti u tim prostorima vrlo promjenjivi. Ne mali broj skijaških natjecanja mora biti zaustavljeno dok se ne smiri nepogodan vjetar, prestanu jake padaline ili dok se ne povuku oblaci, naročito, za primjer kod letača i skakača na skakaonicama.
Povežimo to s padobrancem koji će skok, kao dio natjecanja, izvesti s minimalno 800 metara iznad doskočišta.Ako je ono na 1800 m nadmorske visine, skok će biti izveden sa 2600 metara, a oblaci su „zasjeli“ taman između 2050 i 2200 metara - ni gore ni dolje.
Poseban problem je vjetar, kao i letačima na skijama, ponekad i spustašima na otvorenijem dijelu staze.
Doskočište na kojem se nalazi sustav elektroničkog mjerenja rezultata nalazi se na donjem dijelu padine pod nagibom oko 30 % i na snježnoj podlozi.
A naš padobranac, ako je vjetar „razbio“ oblake, bit će u teškoj situaciji zbog kosih strujanja, običnog vjetra između dva planinska lanca, odnosno naglog nisponog ili usponog strujanja te „rotora“ koji nastaju nailaskom vjetra na padinu ispod koje se nalazi doskočište.
Dakle, uvježbati natjecatelja za svladavanje ovih problema nadilazi pitanje o otvaranju padobrana ili hrabrosti za skok iz letjelice, a nama koji smo u društvu i jedne i druge „obitelji“, zasigurno su poznati i dokazano uspješni športaši zagrebačkih klubova u ovoj diciplini.
Vjerujem da dobro poznajemo Igora Kecerina, sportskog padobranca koji je „protutnjao“ kroz gotovo sve discipline, ubilježio mnoga natjecanja, a dokazao se i kao član Nacionalne vrste i njezin trener. Vjerojatno o njemu kao skijašu članovi Zbora znaju više od autora ovog teksta, ali nešto manje znamo da je,njegov kolega i „repke“ Nenad Pešut svojevremeno bio i juniorski prvak Hrvatske u spustu, a uz njih dvojicu ne zaboravimo braću Damira i Hrvoja Sladetiće, Nebojšu Ilića i druge.
Nemojte misliti da nema ženskog pool-a, jer su tu Veseljka Klobučarić – Pirc i Petra Đidara, a gotovo svi spomenuti su instruktori - učitelji mladih padobranaca (i padobranki) u svojim klubovima.
Dakle, para-ski disiciplina sportskog padobranstva neumitno se mora osloniti kako na vještinu skoka padobranom tako i na potpuno poznavanje klimatoloških uvjeta u prostorima visokih planina te jednako tako na skijašku vještinu. Svojevremeno su naši slovenski susjedi pokušali uspostaviti sustav odabira kandidata za natjecanja u ovoj disciplini na način da skijaše sa slabijim rezultatima uključe u sportsko padobranstvo kako bi iskoristili njihovu „udomaćenost“ u opisanim uvjetima. Međutim, padobranstvo traži drugi tip osobe, jer brzina u dodiru s osloncem – podlogom daje drugačiji osjećaj sigurnosti nego otiskivanje od letjelice u dubinu...! Zapaženiji uspjeh kod naših susjeda je izostao i razvidno je da za kombinaciju „para – ski“ treba prvo imati dobro izvježbanog športskog padobranca kojeg, kroz učenje i treniranje s padobranom, podučavamo i pravilnom skijanju.
No, ni tu nije kraj...
Danas smo svjedoci redovitog izvođenja majstorija od kojih i samim „običnim“ padobrancima zastaje dah, a to su novi načini kretanja zrakom bez izravnog korištenja letjelice, a svrstane su pod nazivom B.A.S.E., Canopy piloting (CP) i Wing Suit (WS).
Ove tri aktivnosti sve više postaju samostalne te su povezane s padobranstvom isključivo zbog redovitog korištenja još uvijek nezamjenjivog padobrana za siguran doskok. Jedna od najstarijih je B.A.S.E. koja za „skok“ u dubinu koristi građevine (Building), visoke metalne konstrukcije, antene (Antena), mostove i vijadukte (Span) te litice s prevjesima (Earth).
Canopy piloting (CP), koja nas ponovno povezuje sa terenima pod snijegom i djelomičnim korištenjem pomagala za kretanje kroz snijeg (skije, bord i sl.), razvila se temeljem visoke tehnologije i konstrukcije padobrana koje omogućuju novi oblik kretanja.
Kako to shvatiti?
Još danas većina cijenjenog publikuma vidi padobran kao „para – shot“, sredstvo koje pomaže spriječiti udar (o tlo, nakon spuštanja), što ujedno znači, da će ključno kretanje biti po okomici, u smjeru djelovanja sile teže, a horizontalno kretanje će, poglavito, biti uvjetovano vjetrom.
Međutim, današnji padobrani konstruirani su na podlozi krila aviona koje omogućuje klizanje kroz zrak te im je horizontalno kretanje daleko iznad okomitog i može dosegnuti brzine i do 80 kmh!
Dakle, disciplina Canopy piloting promovira sposonost natjecatelja da, koristeći performansu kupole, preleti udaljenost od pedesetak metara na visini ne većoj od dvadesetak centimetara iznad samog tla!
Na posljetku, više je nego očigledno da je para – ski disciplina samo jedan od načina povezivanja športskih padobranaca sa sportašima iz „snježnih sportova“ koji jednako vole visinu i brzinu, a vještina korištenja pomagala za snijeg, poglavito skija ili borda, ukazuje na sve veću potrebu zbližavanja vinovnika ovih aktivnosti. Stoga ćemo, za neki od slijedećih seminara, pokušati pripremiti nastavak ove priče uz pomoć cjelovitih snimaka i interaktivne prezentacije.
Paraklub „MAKSIMIR“ Zagreb / e-mail: info@pcm.hr
Autor: Duško Jurčić, CCAA 0318/13002 „D“ licenca / instruktor

Bookmark the permalink.

Comments are closed.